Naši prvi mjeseci u Njemačkoj: Prazan stan, papirologija, susjedi… Djeca u školi upoznaju djevojčice iz Tuzle i Zrenjanina

Prvo je suprug našao posao u Njemačkoj, a onda je krenula operacija preseljenja ostatka obitelji. Ovo je iskustavo obitelji Čujić iz Beograda koja se doselila u blizinu Bonna

Izvor: Deutshe Welle

Piše: Snježana Čujić

Život na dvije adrese, suprug sa stalnim zaposlenjem u Njemačkoj, djeca i ja u Srbij i- već nakon mjesec i pol dana to me motiviralo da upotrijebim sve svoje sposobnosti ne bi li obitelj ponovno bila na okupu. To je značilo – prvo naći stan.

Od prepričavanja tuđih iskustava oko pronalaska stana u Njemačkoj može vas zaboljeti glava. Pretjerana doza informacija ponekad može imati zbunjujući učinak pa sam riješila da se pouzdam u faktor sreće jer u ruci držim samo jednu suprugovu platnu listu, a trebale su tri – barem su me tako uvjeravali. No, što je tu je.

Što je to Schufa?

Najveća pomutnja od gomile prikupljenih papira nastala je zbog Schufe, firme koja daje potvrdu o vašoj kreditnoj sposobnosti. To je neizostavni dio čitavog popisa papira koje smo morali priložiti da bismo unajmili stan. Očigledno sam negdje pogriješila i umjesto jedne potvrde zatražila čak tri, koliko ih je i stiglo poštom. Nastala je prava panika kada je sa suprugovog računa počela naplata za izdavanje tog dokumenta, no uspjela sam objasniti kako je nastao problem i vratili su nam novac za dvije potvrde.

Ali u toj razmjeni mailova oko razrješenja nesporazuma potvrdni mail za stan zalutao je u spam. Našli smo stan!

Dakle, najteži korak, kako se činilo, učinjen je i vrijeme je bilo za drugu fazu – pakiranje stvari. Tome su prethodili, između ostalog, i posjeti zubaru i frizeru, kao što to čini većina gastarbajtera.

Putovanje

U posljednjem trenutku kupujem tjednik Vreme jer putovanje autobusom sa BAS-ove stanice u Beogradu traje otprilike 24 sata. Tužna slika na peronima. Čak tri autobusa Srbija Tours Internationala polazeu pravcu Njemačke. Scene opraštanja ljudi koji ostavljaju obitelji u nadi da će u skorije vrijeme dobiti termin u veleposlanstvu za spajanje liče na filmske, na one uvodne, koje su samo uvertira u zaplet na granici s Mađarskom.

A tamo smo svi izašli van na pregled putovnica i uslijedio je pretres autobusa. Traže cigarete i alkohol. Potrajalo je duže od sata, i dok smo čekali, radoznalo sam promatrala putnike koji su nervozno gledali u telefone i slali poruke. Tek tada u koloni postalo mi je jasno koliko ljudi odlazi iz Srbije u nadi da će uzeti život u svoje ruke i tako osigurati svojoj obitelji bolju budućnost.

Sljedeća kontrola bila je na njemačkoj granici. Ako imate srbijansku putovnicu, morate odgovoriti na niz pitanja: kod koga idete, koliko ostajete i koliko novca nosite sa sobom? Putovnica neke od članica Europske unije vas lišava svega toga. Poželjeli su nam dobrodošlicu i sretan put.

Prazan stan i papirologija

Stigla! Dok sam ulazila u prazan stan imala sam čudan osjećaj. Poslije napuštanja vlastitog, punog kao šibica, vrtim film u glavi i razmišljam kako ponovo moram praviti silne popise za kupovinu stvari koje zapravo imam. Srećom, pružio nam se niz mogućnosti za povoljnu kupovinu polovnih stvari.

Rješavanje administrativne problematike ide paralelno s uređivanjem stana. Poslije prijave prebivališta, poštanski sandučić me prosto zasuo kovertama kada sam ga otvarala što dokazuje da pošta funkcionira besprijekorno. Dostavljači novina i prospekata kao da se utrkuju tko će brže i više da ga dodatno zatrpa. Konačno je zasvijetlio i router i nismo jedini kojima je poslije pronalaska stana priključivanje na Internet zadalo najviše muke.

Širom otvorenih očiju rješavala sam jedno po jedno administrativno poglavljei to mi je bio pokazatelj stvarne razine znanja njemačkog jezika. Ljubaznost i predusretljivost šalterskih službenika u Bad Honnefu, gradiću nadomak Bonna, olakšali su mi težak početak. Potrudili su se detaljno mi objasniti što i kako popuniti i kome se obratiti za razna pitanja kao što je, recimo parkirno mjesto za automobil. Ispred zgrade smo stavljeni na popis pa tko odustane pomičemo se na listi. Grad je podijeljen po zonama i godišnja karta za parking košta trideset eura. Istovremeno, bilo mi je drago čuti svoj jezik makar u prolazu.

Novo susjedstvo i škola

Ispostavilo se da u zgradi preko puta naše živi obitelj iz Osijeka, a djeca su u školi prvo upoznala djevojčice iz Zrenjanina i Tuzle. Oni su već oformili društvo iz Albanije, Poljske, Južne Koreje, Kine i naravno domaćih, tako da im to olakšava učenje jezika.

Škola ima razrađen program namijenjen novim učenicima čiji materinski jezik nije njemački. Nisam morala prevoditi ništa od dokumenata za upis, s obrazloženjem da je jasno skoro sve iz priloženog kao i da imaju razumijevanja oko troškova preseljenja, tako da nas ne žele izlagati nepotrebnom trošku. Uz srdačnu dobrodošlicu koju su poželjeli djeci, to je također zvučalo ohrabrujuće.

U idućih godinu dana znate točan datum uplate dječjeg dodatka koji po djetetu iznosi 204 eura. To nije zanemariv iznos kada stavite na papir računicu iz koje se vidi da nam je samo za stan potrebno mjesečno 800 eura, za struju i plin 120 eura. Sigurno će biti lakše kada i ja pronađem posao.

Na našem ulazu smo brzo uspostavili lijep kontakt sa susjedima. Na primjer, sasvim je normalno da se bez mnogo pitanja i objašnjavanja preuzme neki paket ukoliko niste trenutno kod kuće. Na obavještenju koje sam zatekla pisalo je prezime i broj stana kod koga je ostavljena pošiljka. Starija žena u prizemlju me primijetila, osmjehnula se i rekla kako ima nešto za mene.

Primijetila sam veliki broj pušača i to je za mene bilo najveće iznenađenje, jer kutija cigareta košta minimum šest, sedam eura. S druge strane, vodi se računa o očuvanju prirode i proizvodnji ekološke hrane pa mi je to nekako nespojivo.

Počinje nova svakodnevica

Obitelj Ćujić je konačno u kompletnom sastavu u Njemačkoj. Naša očekivanja su bila realna, temeljna priprema je urodila plodom. Prvo je suprug našao stabilan posao, osposobili smo stan da bude funkcionalan, upisali djecu u gimnaziju i pronašli klub gdje će nastaviti trenirati košarku.

Kada sam napuštala svoju državu, šetali su mi osjećaji na skali od tuge – jer će mi nedostajati dom, obitelj i prijatelji – do ushićenja i zabrinutosti što odlazim u nešto nepoznato, u novo okruženje u kojemu krećemo svi zajedno praktički ispočetka. Sve je to u drugom planu kada vidite osmijeh na licu svoje djece i oduševljenje kada im priopćite da ćete im ispuniti želju da dio školskih praznika provedu u Beogradu.

(DW/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)